KOMENTARI ČITALACA


" Za prvu knjigu sam se našalio da je dobra skoro kao da sam je ja napisao. Kod ove, e kod ove nema šale. U do sada dobro izgrađenom stilu i prepoznatljivom maniru Pavica slika život mešajući ga sa snovima, ali i prepliće želje naroda sa nadanjima svojih prijatelja. Unosi sebe sa svim svojim slabostima i ljubavima. Svu bedu i ono nešto posebnog sjaja života međ' probranima i odabranima. Svi smo tu, otkriveni koricama. Izuzetan opis svega onoga što nam radi sadašnja vlast i to iz ugla žene, majke, supruge i medicinske sestre - odsek psihijatrija. Ovo delo je uznemirujuće dobro. Navodi čitaoca da se zapita da li spavamo ili je sve ovo samo jedan loš san. Znam da se na mene neće naljutiti nikada, pa ću baciti kletvu na knjigu: da zauvek ostane svedok našeg puta, putovanja i skretanja, ali da niko od budućih pokoljenja ne nađe sličnosti između pročitanog teksta i onoga što kroz prozor vidi."
( Zoran Čojčić)

Obećala sam da ću napisati utiske, kad pročitam "Justicijo, digni glavu". Utisak ću skupiti u jedan citat iz romana, koji mi se najviše dopao, i koji je za mene, nekako srž svega, ne samo zbog "Devojčice sa šibicama", moje omiljene (ne)bajke, ne samo zbog toga što nisam jedina koja je spominje, kad god se ukaže prilika, već najviše zbog toga što se u njemu pomalja "nada", bez koje bismo večno tumarali i nikad ne nalazili svetlo na kraju puta:" "Mnogo je šibica upaljeno u mraku nečijeg života. Dostojanstveno gore, nemo moleći za pomoć. Mi ih ne primećujemo, omađijani sopstvenim šljaštavilom. Mnogo je sklupčanih promrzlih tela. Promrzla od ljudske površnosti, bezosećajnosti, nemara, nebrige, zapostavljenosti. Kada se takva hladnoća uvuče pod kožu, jedino što može da ugreje je topla ljudska reč, i ruka, koja pruša, ne tražeći ništa za uzvrat." ( završen citat ). Ovo je zaista knjiga, u kojoj se traga za istinom, koja nam poručuje da neke veze nemaju veze sa vezom, ali kako kaže autorka, imaju razloge. Sve možemo, ako to želimo, poručuje nam na neki način vasiona, a da li ćemo mi čuti tu poruku zavisi od nas. Toplo preporučujem svima, koji tragaju za "Justicijom", da pročitaju knjigu, i možda progledaju, jer ona je zapravo naš život, svuda oko nas, samo je trebamo tražiti na pravim mestima, u nama samima. Zahvalna autorki Pavici Veljović!
 
Miroslava Đušić Nedeljkoviċ, prozaista

"Kad vas budu pitali ko je ona luda što stoji na litici nezaborava, hodajući po žici od tankih živaca netrpeljivosti aršina i kalupa, recite da je to solo igračica po svom taktu bez pratećih vokala i instrumenata. Kad vas budu pitali zašto stoji sama uzdignute glave, dok joj vjetar nosi riječi u nezaborav, a na drugoj strani masa savijene kičme, pognute glave šapuće da čuje samo najbliži sebi, recite da je sama, al' svoja ponosna na svoju istinu, ispravljenu kičmu, uzdignutu glavu, sama al' istinoljubiva. Kad vas budu pitali koje je njeno oružje dok goloruka, stamena, gorda stoji ruku praznih, raširenih ka nebu poput krila koja čekaju da dobiju znak da polete u beskonačno prostranstvo slobode i pravde. Recite im da je njeno oružje njena riječ, čvrsta, stamena, oblikovana tako da je na svakom jeziku isto tumače jedna i jedina ISTINA. Kad vas budu pitali zašto je izabrala taj put za sebe, trnovit posut zlim namjerama, zarastao korovom tuđe muke vjekovne, natovarene na krhka pleća, sputan dokle pogled doseže iza litice, tamo negdje na horizontu gdje se očekivanje sastaje sa nadanjem da će njena djeca njenu žrtvu znati u nadolazećem vremenu da procijene kao vredniju od grumena zlata, grumena zemlje predaka, grumena soli u nemaštini, da će im teški grumen otežao vjekovima u grudima spasti sa srca, olakšati duši spoznaju da se Ona izborila i tim putem krenula da njihov život bude čista staza, umivena jutarnjom rosom nikad ne zalivena suzom. Recite im da je ona majka, žena, ratnik od pera, čovjekoljubac, istinoljubiva, svađalica sa svojim unutrašnjim Ja, ponosna na svoje dileme koje je uvijek odvedu baš tamo gdje treba, onom težom stazom al' ljepšom kad se osvrne i vidi šta je i koga ostavila iza sebe. Kad se rodila svi su se smijali, ona je plakala. Kad umre svi će plakati samo će se ona smijati, jer ostavlja sve baš onako kako treba i kako je za života opslužila i zadužila. UZDIGNUTE GLAVE! Posvećeno ženi koja je izvan ovog vremena- Pavici Veljović."
 
( Nada Vujičić )

Stefana Stanivuk Veselinović:" "Justicija" nije obična knjiga, ona je živa, agresivna energija, koja napada čitaoca, ni krivog ni dužnog, i dere se na njega - otvori oči! I džabe se pravdaš da su svima oči davno otvorene, grabi te za odeću, punom šakom tkanine steže vrat i odvlači na grozničavi rafting po brzacima aforizama i metafora koji šibaju, ne čitaoca, već demone - dementore* srpske svakodnevnice, koji zlokobno lebde nad Justicijinim splavom. Čitanje ove knjige nije spokojno iskustvo, već ono za koje slobodno može da se kaže: ko preživi, pričaće. (Utisak koji na mene ostavlja knjiga "Justicijo, digni glavu")

Osvrt na buntovničku sagu o parohiji Srbiji, u knjizi “Justicijo, digni glavu”, autorke Pavice Veljović


 
"Opasna knjiga" ( kratki osvrt na " Justiciju", Zoran Stanojević, novinar, književnik, prevodilac, urednik i voditelj kultne emisije Radio Beograda " Omniologija" )
"Cela Vaša knjiga je jedan krik bola iz koga tek tu i tamo proviri ona Pavica koja se šali, ali to nije dovoljno da se čitalac povrati. Imaćete problema s kradljivcima jer knjiga je puna - Vaših, originalnih - rečenica koje su aforizmi ili poslovice. Čitaćete ih ispod tuđih potpisa od kojih će neki biti Andrić, Tven, Kafka... Bar će Vas potpisivati pošteniji "lopovi". A sada idem da čitam nešto o smaku sveta, da se oporavim."